• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

 

translation: MARINA PAVIČIĆ (Women’s Association IZVOR)

 

Povremeno me upitaju zašto je tako teško izaći iz prostitucije. Trebale su mi godine da napustim prostituciju. Stalno sam se vraćala – a to nije nešto što je vrijedilo samo za mene. Ono što izlazak čini teškim je složenost situacije. Kada sam išla u savjetovalište gdje sam potražila pomoć pri izlasku iz prostitucije rečeno mi je: “Ako to više ne želiš raditi, jednostavno se nemoj više vratiti u bordel!” Ali nije bilo tako jednostavno.

Većina žena u prostituciji ima jako loša iskustva s bilo kakvim predstavnicima vlasti i službenim institucijama. Zapravo, te su institucije možda upravo i razlog zašto su žene u prostituciji. One koje su poput mene naučile koliko je lako provući se kroz “socijalnu mrežu” u Njemačkoj, u našem sistemu socijalne zaštite, znaju gdje ne ići po pomoć.

U mojem slučaju socijalna služba za mladež tvrdila je da sam pobjegla od kuće ne zato što sam bila izložena nasilju u obitelji već zato što “nisam dobila dovoljno džeparca”. Pomoć koju sam dobila jedino zahvaljujući naporima predane socijalne radnice u prihvatnom centru za djevojčice završila je prerano: po navršenih 18 godina ta pomoć prestaje. Nitko nije uzeo u obzir da se radi o vrlo ozbiljnoj situaciji za traumatiziranu odraslu osobu koja nema kontakt s roditeljima, koja nema nikakvu podršku i koja je bez prebijene pare. U centru je bila djevojka koju je otac bio opetovano silovao. Socijalna služba ih je natjerala da sjednu zajedno na razgovor, na “zajedničku konfrontaciju”, da “rasprave”. Otac je sve priznao, ispričao se, a socijalna služba je odlučila: “Eto, ispričao se, neće to više ponoviti, možeš se vratiti doma.” Sasvim sam sigurna da se ta djevojka više nikada neće obratiti službenoj instituciji kada bude trebala pomoć. Svi ti razni uredi, socijalna sigurnost, uredi za studentske pozajmice, centri za nezaposlene/zapošljavanje, centri za stambeno zbrinjavanje – ista priča. “Nije u našoj nadležnosti”, beskrajno odugovlačenje s prijavama, glupe opaske. Studentska referada: “Ako ti roditelji ne žele potpisati prijavnicu mora da si nešto zgriješila. Obično je to krivnja djece. Jesi li ikad pomislila da se ispričaš vlastima?” Ured za stambeno zbrinjavanje: “Vaš zahtjev je u obradi već godinu dana, javit ćemo Vam. Što, ne možete plaćati stanarinu više? Pa, ako više nemate stan ne možete primati potporu za stanovanje pa možemo obustaviti obradu Vašeg zahtjeva.” Poznajem žene u prostituciji koje žele izaći ali ima zavod za zapošljavanje odbija dati financijsku podršku i prijeti tromjesečnom zabranom bilo kakvih podrški ako raskinu “ugovor” s bordelom, s obzirom da su ipak zaposlene. [op.a. U Njemačkoj prostitucija je legalna i kao takva smatra se radnim odnosom]. Druge pokušavaju izaći ali ne dobiju potpunu isplatu sredstava novčane potpore jer se smatra da su i dalje potajno u prostituciji i stoga imaju prihode – potpuno izmišljena suma novca bazirana na fantaziji, a za koju se onda umanjuje isplata novčane naknade. Žene ostaju u prostituciji radi takvih situacija a ne zato što je to “njihov izbor”, već zato što je to zapravo izbor između neželjenih alternativa (gladovanja, postajanja beskućnice ili prostitucije).

Zagovarački i savjetodavni centri koji pružaju podršku pri izlasku iz prostitucije u Njemačkoj obično nisu na strani prostituiranih žena. U Münchenu Mimikry slavi godišnjicu s vlasnicom eskort agencije Stephanie Klee, i tako podržavaju poduzetnike u tom zanatu. Rukovodeća osoba zavoda za zdravstvo u Dresdenu koji također vodi zagovarački centar pojavljuje se kao govornik na javnim događanjima koja zagovaraju i glorificira prostituciju kao odličnu priliku za kupce seksa koji primaju ili ne primaju socijalnu pomoć. Kassandra u Nurembergu tvrdi da je nasilje u prostituciji rijetko i da žene u prostituciji ne bi trebale biti zvane „osobe izložene riziku“ jer ih to stigmatizira i izlaže nasilju. Samo u Njemačkoj više od 70 žena u prostituciji su ubijene otkako je prostitucija legalizirana 2002. Većina zagovaračkih centara govori o Seksualnom radu, ulažu vrijeme u pomaganje pri ulasku u prostituciju umjesto izlasku iz prostitucije (kao Hydra u Berlinu) i tvrde da je najveći problem s kojim se žene u prostituciji suočavaju „stigma“ a ne „rad“. Poznajem žene koje su se obratile za pomoć takvim centrima i kojima je rečeno da problem nije posao već je problem u njima, i zašto se nisu jednostavno re-orijentirale unutar prostitucije? Bi li „eskort“ mogao biti alternativa ili sado-mazo? Obratite se takvim centrima i ne samo da nećete dobiti pomoć već će vas posramiti.

Drugi problem je nedostatak alternativa. Situacija s poslovima u Njemačkoj nije baš bajna. Stvari su otežane osobama koje imaju kaznene evidencije vezane uz prostituciju ili rupe u životopisu koje se ne mogu prikriti niti najboljim pričama. Dodatno, žene koje su godine provele u prostituciji ne mogu pokazati gotovo nikakvo poslovno iskustvo, a ponekad niti razinu obrazovanja. Stoga im se nude poslovi: oni s nepunim radnim vremenom i minimalcem. Osoba koja je napustila prostituciju obično se mora nositi s poremećajima koji iz proizlaze iz proživljene traume, tj. stalni stres. To znači da možda neće moći izdržati na takvim poslovima duže vremena. I ako im stalno iznova nedostaje novca, radiš ono što znaš i možeš raditi, i kreneš nazad „na posao“. Niti jedna žena u prostituciji koju ja poznajem nema samopouzdanja da se prijavi za prikladan i razuman posao.

I onda: trauma. Većine žena u prostituciji imaju PTSP ili tip poremećaja kao kod žrtava mučenja. Pate od poremećaja anksioznosti, manjka samopouzdanja, opsesivno-kompulzivnog ponašanja i sl. (Ja moram kucnuti o drvo kada imama strašne misli, a imam ih često. Kada to nisam u moćnosti učiniti, hvata me panika. Znam kako to ludo djeluje prolaznicima i da je naposljetku besmisleno, ali ne mogu si pomoći.) Kada sam prešla iz bordela u eskort odvikla sam se od napuštanja doma tijekom dana. Nisam mogla smisliti dnevnu svjetlost. Niti mnoštvo ljudi. Netko čije granice su prekršene svaki dan možda ne može ostati među drugima jer njihov unutarnji alarm zvoni za uzbunu: „To je muškarac. Opasnost!“ Ne želim ni pričati o tome kako je biti vani i imati flashback-ove. Noćne more i poremećaji spavanja su iscrpljujući. Gotovo je nemoguće pretvarati se i prijeći u „normalan život“. Osjećaš se „drugačijom“, manje vrijednom, više povrijeđenom. Slomljenom. Ljudi djeluju jezivo, posebno oni „normalni“ jer te natjeraju da vidiš sve ono što ti više nisi: bez briga, bez ozljeda, bez strahova. Cijela. Draga. Dobro raspoložena. – Kako bi izdržala u prostituciji, moraš odijeliti svijest od tijela, distancirati se. Problem je što se ne možeš jednostavno vratiti poslije. Tijelo ostaje odvojeno od tvoje duše, tvoje psihe. Više s ne osjećaš svojom. Trebale su mi godine da shvatim da osjećaj koji nekad imam je zapravo glad. I da to znači da trebaš nešto pojesti. Ili da mi je hladno. I da bih trebala obući nešto toplo. Iscrpljujuće je nanovo učiti što to treba vašem tijelu, osjetiti to, a još je više iscrpljujuće prakticirati „brigu o samome sebi“. Ne tretirati samu sebe kao govno. Spavati kad si umorna – jer ne sjediš u bordelu 24 sata na dan i čekaš iduću mušteriju. Ne mora ti više biti hladno jer ne stojiš na ulici kada je temperatura ispod ništice. Možeš promijeniti situaciju koja ti nanosi bol umjesto da eliminiraš bol – distanciranjem, drogom ili alkoholom – ali trauma ne odlazi tako lagano: navikneš se na nju. Taj se fenomen nazivan „vezanje uz traumu“ (engl. trauma bonding) i razlogom je zašto se pretučene žene vraćaju svojim zlostavljačkim muževima. Traumatske situacije mogu stvoriti ovisnost jer stvaraju masivno otpuštanje adrenalina – a to stvara ovisnost. Dodatno, nasilna situacija je nešto dobro poznato osobama koje su iskusile takvo nasilje kao žene u prostituciji. Naučila sam to od djetinjstva: mjesto gdje se ja bojim, gdje sam povrijeđena, gdje sam degradirana, je mjesto gdje ja pripadam. To je dom. Zato se i danas moram boriti u situacijama kada sam dovedena u opasnost da odlučim protiv te opasnosti i odem. Situacije su grozne ali poznate; znam ih. Situacije u kojima su ljudi fini prema meni, ne viču, ne udaraju, ne zlostavljaju me, su jezive. Odmah se osjećam manje vrijednom. Moja duša mi daje signal: „Nešto tu ne valja. Ovo je strano.“ Prostitucija je kao samo-ozljeđivanje. Ne, prostitucija JE samo-ozljeđivanje.

Ovisnost je još jedna barijera od postojanja. Mnoge se žene u prostituciji otupljuju, s drogom, alkoholom, cigaretama, jer je to jedini način na koji mogu funkcionirati. To stvara svoju vlastitu dinamiku i odmah imate dodatan problem s kojim se morate nositi. Teško je pronaći terapiju za bivšu prostitutku. Treba mnogo vremena i živaca da bi se osiguralo mjesto na terapiji, štoviše mnogi terapeuti, muški i ženski, neće prihvatiti da je prostitucija nasilje. (Jednom ću napisat zaseban tekst o terapiji.)

Poput terapeuta, cijelo društvo ima problem s prepoznavanjem prostitucije kao nečeg što oštećuje, ne samo društvo u cjelini, već i individualne žene u prostituciji. Izaći iz prostitucije kada je dominantan stav da je prostitucija nešto sasvim normalno, nešto što se reklamira na velikim plakatima na glavnim ulicama, čije su reklame poljepljene po taksijima, kada u člancima stalno čitate nazive poput „seksualna radnica“, „osobe koje nude seksualne usluge“, kada se suočavate s tekstovima koji umanjuju ili čak veličaju prostituciju – to ima posljedice po osobu koja pokušava izaći iz prostitucije. Da ni ne govorim o ljudima koji si uzimaju za pravo bivše prostitutke nazivati „prljavim kurvama“, „sponzorušama“, „pohlepnicama“ ili „ništ’ koristi“ – u komentarima ispod članaka u kojima su one progovarale. Izaći iz prostitucije a da vam onda kažu da si „sama si kriva“, da si donijela „loše odluke“ ili da lažeš znači da možeš ostati u prostituciji, jer i tamo te degradiraju.

Iskrivljena slika o sebi i ekstremno nisko samopouzdanje izoliraju većinu žena u prostituciji od ostale okoline. Nakon što su provele godine u takvoj okolini, većina ih poznaje ljude samo iz tog života. To je kao paralelni svijet. Ponekad imate osjećaj da je to „pravi svijet“. Jer nemaš povjerenja u druga ljudska bića, posebno ne u muškarce. Znaš što su sposobni učiniti na tvojem tijelu i stoga znaš što misliš o onoj buržujskoj fasadi o „onima tamo“. Jer mušterije ne paradiraju samo u „podzemlju“, već i „tamo“, u „normalnom svijetu“. Samo što si tamo još posramljena kao (bivša) prostitutka, ne samo do strane muškaraca već i od drugih, dok mušterije nisu posramljene niti ih drže odgovornima. Stoga možeš jednostavno ostati u prostituciji; u usporedbi ovo mjesto se barem čini iskrenim, nasilje u zamjenu za novac, svi znaju što radiš, rade to isto, pravila su poznata kao i mehanizmi.

Niti jedna žena u prostituciji, uključujući Njemice, ne bi bila pod pritiskom da promijeni svoj „klub“ ili napusti bordel. Običaj je da se moraš otkupiti, platiti transfer. Njemačku kolegicu koja je htjela samo nestati iz bordela vlasnik bordela, koji ju je opetovano bio silovao, ju je uhodio cijelu godinu. Razrezao joj je gume na autu, pojavljivao joj se u stanu, prijetio njezinom dečku, prosvijetlio njezine roditelje o načinu na koji je zarađivala novce. Ostavio ju je na miru tek kada mu je platila izlaz 3000€. (Suma koju često nazivaju dug koji je napravila prostitutka. U prijevodu: kazna za kašnjenje, za ne pospremanje sobe, za odbijanje mušterija, kazna za „ne pojavljivanje“, najam sobe koji je unajmila a nije koristila jer nije imala mušterije ili je bila bolesna itd.) Neću ni ulaziti u „partnere“ žena koji zarađuju od njezinog „rada“.

A u svemu ovome nisam uzela u obzir strankinje, koje ne pričaju njemački jezik, koje znaju samo za korumpiranu policiju u svojim zemljama (a i u mojoj zemlji ne izuzimam našu policiju), koje ni u teoriji nemaju pravo na socijalnu pomoć ili zaštitu, koje nemaju zdravstveno osiguranje, ili one koje tjedno premještaju iz grada u grad ili bordela u bordel i niti ne znaju gdje se nalaze.A i da znaju: komu bi se trebale obratiti?

Država Njemačka ne pruža nikakvu pomoć. U potpunosti prepušta financiranje (novog) Zakona o prostituciji općinama gradova i time osigurava da će se mušterije moći nesmetano baviti svojim manje ili više hirovitim poduhvatima. Država ubire porez od tih hirovitih poduhvata i uživa u prihodu. To dovodi u pitanje ima li država ikakvu namjeru spriječiti žene i mlade djevojke da završe u prostituciji ili pomoći im da izađu iz nje. Ne može si to čak ni postaviti kao CILJ.

Huschke Mau,žene koja je preživjela prostituciju i aktivistkinje koja se hvata u koštac s liberalnim idejama prostitucije kao slobodnom izboru žene

• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 
• 

Ovaj tekst prenesen je s bloga aktivistkinje Huschke Mau koja se beskompromisno hvata u koštac s liberalnim idejama o prostituciji kao slobodnom izboru žene. Više o Huschke možete doznati na njenom blogu ili iz njenih nastupa u raznim medijima.

U tekstu se spominje i organizacija Doña Carmen, ona se zalaže za društvena i politička prava seksualnih radnica.

Prijevod je napravljen prema prijevodu izvornog teksta na engleski prevoditeljice Inge Kleine.­ ­­­­­­­­­­

Već sama šetnja područjem oko frankfurtskog glavnog kolodvora, gdje se sa svih strana nižu bordeli, izaziva u meni čudan osjećaj da sam ovdje na krivom mjestu, kao promatrač. Dok gledam prema Laufhäuser1 (prozor radne sobe2 do prozora radne sobe do prozora radne sobe…), osjećam neodoljivu potrebu da radije odem u „sobu“: tamo se barem znam ponašati, poznajem proceduru, program, što trebam reći, ali ovdje, ovako, kao promatrač u četvrti crvenih svjetala? Čudno. Boravak ovdje je kao vraćanje bivšem koji te tuče: kao povratak kući, sve je poznato, ali još uvijek je osjećaj loš. I to je osjećaj koji me prati kad se priključim turi po bordelima koju organizira organizacija Doña Carmen i nađem se kako stojim u sobi u Laufhaus u Taunusstraße 26: progone me sjećanja na moje vrijeme u prostituciji.

Te male sobe.

Ti obojani zidovi.

To prigušeno svjetlo.

Ti oblijepljeni prozori

Natrpano je. Vruće je. Turobno je.

(I znam točno kako bi sve ovo izgledalo ofucano kad bi netko upalio svjetlo.)

Udah, izdah. Danas sam ovdje kao promatrač. Prije svega, kao onaj koji sluša.

Nalazim se u jednoj od radnih soba s nekoliko žena, postaje gužva. Žena koja vodi turu, Juanita Henning, upoznaje nas sa ženom (nas? Pitam se, bi li me se moglo zamijeniti s drugim sudionicama, od kojih većina, ako ne i sve, najvjerojatnije nema nikakve veze s prostitucijom i koje zato jedva da imaju ikakvu ideju o njoj?) – upoznaje nas dakle sa ženom koja će odgovoriti na neka pitanja. S obzirom na to da ne znam je li joj to pravo ime ili „radno“ ime, neću ga ovdje navesti, već skratiti, pa će se ovdje zvati „D.“

D. stoji pokraj jedinog prozora kojeg je otvorila par centimetara. (Hvala Bogu. Da moram sada udisati ovaj bordelski miks – dim cigareta, znoj, spermu, gumu – mislim da bih poludjela). Izgleda umorno i iscrpljeno, i to se vidi unatoč nedostatku svjetla u sobi. D. izgleda kao da je starija od 45, odjevena je casual i nosi bejzbolsku kapu, možda joj je ovo kraj smjene? „Ženski razgovor o prostituciji“ – to je ono što su nam obećali, i dok mi to radimo, član organizacije Doña Carmen odlazi i vraća se s novcem što ga Doña Carmen plaća D. da odgovara na naša pitanja i razgovara s nama.

D. je domina, prije toga je radila kao kozmetičarka. Počela je prije 10 godina. Zašto? „Ušla sam preko prijateljice.“ „Žene ulaze u prostituciju preko žena“, Juanita Henning kaže. (Ovo, dok podaci iz policije itd. pokazuju da između 80 i 90 % tih žena ne radi za sebe, već s muškarcem u pozadini.). Pitam D. koliko po danu plaća svoju sobu: 100 eura. I koja je početna cijena njene usluge: 50 eura. Ogledam se po sobi, okvir, korzeti („sve uređivanje košta dodatno“), davilice itd. Sjećam se da sam rad domine uvijek doživljavala više iscrpljujućim od drugih stvari, mrzila sam to, kada bi me angažirali za to. Klasična usluga ti barem omogućuje odmak od aktivnog dijela, možeš gledati u nokte kada se to ne primijeti ili praviti grimase, ali domina mora biti 100 % fokusirana na klijenta, ući u njegov um, moraš aktivno raditi nešto što ne želiš raditi, primjerice aktivno udovoljavati fantazijama takvog muškarca koje smatraš odurnima. Ali ne izgovaram to.

D. govori u kratkim rečenicama i ne govori puno. Tu i tamo prekida je Juanita Henning koja dovršava njene rečenice ili nešto „pojašnjava“. Ali nije lako pojasniti nešto kada se toliko kontradiktornih stvari izgovara u sljedećih četvrt sata.

„Moraš biti tip za dominu“, govori D., ispravljajući se par minuta kasnije: „Nisam domina zato što mi je to strast. Zbilja me nije briga što radim ovdje. Ne utječe na mene.“ Što ona nudi? „ Ništa se zapravo ovdje ne događa. Ne moram se skinuti, ne diraju me. Ovdje nema seksualnih radnji. Vrlo rijetko se tip samozadovolji.“

Što onda ona radi?

„Oh, zapravo ništa, malo ih zavežem, malo ih verbalno ponižavam. To je ništa zapravo. Tu i tamo ih malo ošamarim, vrlo lagano. Ovo ovdje je samo fantazija, ništa više, nema seksa ni ničega. Ništa stvarno.“ Pomalo zvuči kao da se klijenti samo muvaju ovdje, daju joj 50 eura i zatim ponovno nestanu, dok ona eventualno viče „prljava svinjo!“ za njima. Jedna žena pita osjeća li kada gađenje. „Ne, zašto bih, ovdje se zapravo ništa ne događa. I to nema nikakve veze sa mnom, baš nikakve.“

Ništa se ne događa. To nema nikakve veze sa mnom. Pitam se koja je veza između ovog opsesivnog umanjivanja, poricanja i udaljavanja. Žao mi je D. D. dobiva novac od Doña Carmen da nam nešto ispriča i odgovori na pitanja: na kraju krajeva, to je jedna mušterija manje. A da budemo iskreni, što je drugo i mogla reći pred 15 zbrinutih buržujskih žena? „Ne, povraća mi se od toga, ti muškarci su mi odbojni?“ Ni ja to ne bih rekla u takvoj situaciji.

Juanita Henning je brza i marljiva: „Kad smo kod osjećaja odvratnosti, kakvo je to pitanje, to se uvijek pita samo seksualne radnice.“ D.: „ Zamislite da ste medicinska sestra, to je isto.“ Neka žena: „Ali i one nekad osjećaju gađenje.“ Juanita: „Pa ne možete to uspoređivati, zar ne!“ Žena: “Dakle ne osjećate gađenje?“ D.: „Ne, nikada.“ Juanita: „Gađenje je također neka vrsta privlačnosti, na neki način. Osjećati gađenje znači osjećati privlačnost prema nekome.“

Sada mi se već vrti. Je li to zato što je ovdje tako vruće ili zato što je situacija tako apsurdna? Čitava soba je puna buržujki, D. govori kako se ovdje ništa ne događa, ali što to onda ti muškarci plaćaju? I kako može biti da to nema nikakve veze s njom dok je ona, na kraju krajeva, ovdje, gdje se to događa. I zatim, gađenje je privlačnost. Vrti mi se u glavi. Ovo ovdje je toliko groteskno da u ovom trenutku ne vjerujem vlastitom razumu.

Jedna žena pita pretjeraju li mušterije kada. Ne, govori D., ona uvijek ima kontrolu nad situacijom. Nikakvo nasilje, nikada. „Ne želim ovu raspravu o nasilju ovdje“, Juanita Henning naglašava. „Nasilje nije prostitucija. To nije prostitucija!“ „Istina je, ja odlučujem što se ovdje događa“, govori D. Ali to zapravo nije istina – ona ispunjava mušterijine želje. A to da se te želje svode na „ovdje se zapravo ništa ne događa“ – tko bi u to trebao povjerovati?

Koliko dnevno ima mušterija? „To varira“, govori D., „Jednog, dvoje nekad.“ „Pa kako onda uspijevate platiti najam?“, pita jedna žena. „Pa, nekad je tri ili četiri“, govori D.

Što se onda događa, želi znati jedna žena. „Pa, prvo trebam mušteriju uvesti u svoju sobu. Onda ga posjednem na krevet, i ako on kaže „Ne“, ja kažem „Da“, smije se D., „onda obavljamo transakciju novca i onda je najbolje da on stavi kuglu u usta tako da mi ne može dosađivati glupostima.“ Njen smijeh zvuči prilično gorko. Što smo duže tamo, to mi je više žao D. Ne samo da ne može govoriti o tome što se ovdje događa i da se očajnički trudi umanjiti sve iako njeno gađenje probija van, čini se da čak ni ne zarađuje mnogo. Nema redovne mušterije, kaže.

Razgovara li o tome sa svojim poznanicima, pita jedna žena. „Zapravo ne“, govori D. „Svega nekoliko prijatelja zna što radim. Ostalima govorim da radim u fitnes studiju, ionako me nikada ne ispituju o poslu. A kada imam partnera, kažem mu čime se bavim, ali ni mi ne razgovaramo o tome.“ Razgovara li s ostalim djevojkama u kući? „Ne“, kaže, samo „zdravo“ i „bok“. Odmah se sjetim da mene prijatelji i poznanici ispituju što radim. Ali prostitucija znači usamljenost.

„Što je s ostalim djevojkama ovdje?“, jedna pita, „ti si poseban slučaj, zar ne?“ D. odmahuje, „Da, one, one moraju raditi više, više usluga i više klijenata, tipa 6 ili 7 dnevno, ali ja ne moram“. Ali zašto, pitam se, one moraju raditi više? Ako bi od ovoga trebala živjeti lagodno i slično, mada D. nema tako puno mušterija? Zato što druge, za razliku od D., imaju svodnika? I zatim naravno ovo definiranje sebe u odnosu na druge, za to je ne mogu ni kriviti. U takvoj situaciji prirodna je reakcija reći, „Nije meni tako strašno, pogledaj tamo, njima je zbilja loše, zbilja se moraju potruditi?“ Hijerarhije u prostituciji. Eskort-djevojka svisoka gleda na one u malim bordelima. A one u malim bordelima svisoka gledaju na one u Laufhaus koje dozvoljavaju da se u njih bulji, dok sjede na svojim stolcima u hodnicima, zato što je to već odavno postao popularan sport među muškarcima, „buljenje u kurve“. A one u Laufhaus svisoka gledaju na one u uličnoj prostituciji. Definiranje sebe u odnosu na one ispod tebe barem daje lažni osjećaj da nisi još na samom dnu.

„Nemojte dati da vas itko zavara i tvrdi vam da je ovo tako loše!“ D. viče za nama dok napuštamo sobu nakon što smo joj zahvalile.

Nakon ovoga slijedi diskusija u sobama organizacije Doña Carmen. Juanita Henning odgovara na pitanja. Pomalo liči na kabinet čuda, samo s više ispiranja mozga.

Kada je pitaju ima li ovdje problema sa svodnicima, Juanita odgovara ovako: „Svodnici, oni ne postoje, to je izmišljeni pojam kojim se stigmatizira okolina prostituke.“ I član uprave i suosnivač organizacije Doña Carmen, Gerhard Walentowitz, dodaje: „Samo dva svodnika godišnje budu osuđena. U čitavoj državi!“ Zatim ona uspoređuje prostituciju s homoseksualnošću kako bi ukazala na diskriminaciju. Sjedim tu i pitam se otkada je prostitucija postala seksualna orijentacija ili preferencija. Ali Juanita je sada potpuno uživljena. Prostitucija je zabranjena kako bi se kontrolirala seksualnost žena, uključujući one koje nisu seksualne radnice, objašnjava. Ženama je dozvoljeno imati seksualne odnose samo s onim muškarcima s kojima su društveno ili emotivno povezane. Pomalo zvuči kao da je prostitucija oslobađajuća i jako jako feministička. „Muškarci imaju monopol na kupovinu seksa. Tu ne vidim ništa ništa vrijedno prijezira. Ali mi žene bismo trebale naučiti raditi to isto. Treba nam više eskort – mladića i sličnoga.“ Cilj je, čini se, da bismo se SVI mi u budućnosti trebali seksati bez da nam je stalo do druge osobe, njihove seksualnosti itd. To je baš tako jednostavno, izgleda.

„Ali ta žena prodaje svoju seksualnost“, primjećuje jedna žena. „Ne prodaje, to nema baš nikakve veze s njenom seksualnošću“, govori Juanita Henning, koja nam je minutu ranije rekla kako je prostitucija oslobađanje ženske seksualnosti, „ovdje se ne radi o njenoj seksualnosti. Ovdje se radi samo o muškarčevoj seksualnosti, ovo se fokusira samo na njegove potrebe“. Aha, pomislim, trenutak jasnoće, ali brzo je gotov: „Zato se žene ne razbolijevaju u prostituciji, ne postaju bolesne u umu, poremećene, nema ničeg od toga, zato što to nema nikakve veze s njima i njihovom seksualnošću. One samo na kratku stavljaju svoje tijelo na raspolaganje muškarcu.“

Jedna žena pita za Hell’s Angels. Oni nisu nikakav problem, Henningova kaže. „Ni najmanje. Nema nasilja u prostituciji ovdje. Oni skupljaju poreze za Poreznu upravu.“ Drugo pitanje puno nepovjerenja: „Skupljaju poreze za Poreznu upravu?“ „Da, Henningova kaže,“grad ih je angažirao da to rade i onda oni praktički skupe od njih.“ „Dakle nema problema?“ – „Ne, nema problema.“ „A prisilna prostitucija? A žene iz drugih država? Koje tuku i kojima oduzimaju putovnice?“ – „To su obični klišeji.“ „Obični klišeji?“ – „Da, obični klišeji, sve to.“ Vrti mi se u glavi. Alarmantno je što ovdje ima žena koje u to vjeruju. „Nikad nisam o tome razmišljala na taj način“, kaže jedna. „Ali da, istina je, tako je to, sa ženskom seksualnošću, i nije pravedno da ne postoje bordeli za žene.“

Zašto žene dolaze u Doña Carmen, pita jedna. Legitimno pitanje, pomislim, kad očito nema nikakvih problema. „Dolaze zbog poreza“, Henningova objašnjava, koja je minutu prije oduševljeno govorila o Bugarkama i Rumunjkama ovdje u prostituciji koje se mogu same uzdržavati i priuštiti su lijepu malu kuću i prije svega mogu prehranjivati svoje obitelji. „Kada izađu, imaju problema s Poreznom koja procjenjuje njihovu zaradu, i onda su gotove. Zato dolaze ovdje. Kada izađu, sve su švorc i u dugovima. Totalno siromašne.“

Što bi osim poreznog savjetovanja prostitutke mogle tražiti od organizacije koja tvrdi da ne postoji prisilna prostitucija, trgovanje ljudima, svodnici, nasilje u prostituciji? „Ali rade li to zbilja žene slobodne volje?“, pita jedna. Juanita Henning se obrecne: „Samo to pitanje je već tako diskriminatorno.“

Kad smo izašle, pitam neke žene vjeruju li u to što su čule unutra. „Djelomično“, kažu. Neke misle da je prilično pretjerano. Ali druge su u potpunosti nasjele na priču koju su čule.

Vraćam se akciji Kein Ort des Vergnügens (eng. No Place Of Pleasure), akciji koja, za razliku od organizacije Doña Carmen, nije spomenuta nigdje u gradskom programu za Bahnhofsviertelnacht. Aktivistkinje koje se zalažu za ukidanje prostitucije, žene iz nekoliko organizacija, postavile su nekoliko plakata u boji na zemlju kako bi odale počast ženama ubijenima u prostituciji. Iako je riječ samo o potvrđenim slučajevima i samo o ženama koje su „radile“ u Frankfurtu, zastrašujuće su brojni. Ljudi im prilaze, pale svijeće i ostavljaju cvijeće. Tužan je to prizor i uvelike odudara od onoga što sam upravo čula, i također je u velikoj opreci s okolinom: do sada su ulice već pretrpane ljudima koji su bučni, piju, slave, izmiješani su s mušterijama koje izlaze iz bordela kao da su upravo kupili cigarete na kiosku. Aktivistkinje dijele letke prolaznicima, potiču na diskusiju. Većina je pogođena ovime. Neki brišu pokoju suzu, drugi se prisjećaju sličnih slučajeva u svojim obiteljima, dok nam treći govore o prostitutkama ubijenima u Frankfurtu koje još nisu zaslužile spomena ni u kakvom izviješću.

U pokrajnjoj ulici, striptizete plešu na splavi. U drugoj ulici, potpuno ušlagirani ljudi lunjaju amo-tamo ispred centra za ovisnike3. Transseksualna prostitutka korača ulicom u potrazi za mušterijama. A ja se pitam: ima li ovdje itko ikakvog razloga za slavlje? Nije li neprilično posipati šljokicama ovaj jad, ovo nasilje ovdje i pretvarati ga u cirkus? Što se događa u ovim ljudima koji dolaze ovamo u potrazi za zabavom? Ne razumiju li da je šut adrenalina što ga dobivaju od posjeta takvom prostoru polusvijeta duboko buržujski? Da je to što je njima jednokratna prilika nekome drugome svakodnevni život i praksa?

I pitam se je li ovo ono što Grad Frankfurt drži za adekvatne informacije o prostituciji? Ture po bordelima više nisu dio službenog programa, to je istina, Doña Carmen pak jest, s ciljem da „informira“ o prostituciji uz prezentaciju i diskusiju na kraju. Uz neprekinuti niz praznih fraza, izvrtanja i umanjivanja koja mi se vrzmaju po glavi, pitam se isto što se ovdje događa, s Hell’s Angels i porezima. Dragi Grade Frankfurte, je li to istina? Surađuješ li s organiziranim kriminalom kako bi se domogao para za Poreznu upravu? I ako ne surađuješ, zašto se ne pobuniš što te se prikazuje na taj način? Je li to dobro za imidž koji je „oh-tako-zločesti-i-uzbudljivi-polusvijet“? Pitam se. Organizacija koja neumorno govori o „takozvanoj prostituciji“ i „takozvanom trgovanju ljudima“ trebala bi nas prosvijetliti po pitanju prostitucije, sudeći prema službenoj brošuri koju je izdao Grad Frankfurt, ali primjerice o svim ubojsvtima, o svem nasilju koje vrše mušterije, svim podacima koje imamo o prostituciji, ljudi uče samo zahvaljujući neumornom radu šačice aktivistkinja koje nisu ni dio službenog programa. Čini se da Frankfurt uopće ne mari za svoje prostitutke. Barem nakon što više ne mogu plaćati poreze zbog svoje prerane smrti.

Natrag kod kuće nalazim izvještaje na internetskom forumu za mušterije, o ženama u Laufhaus u kojemu D. unajmljuje sobu. Ima nekih od kojih me prolazi jeza.

„Takoo dobro! Onda možemo jahati ovu vruću kobilu dok je trudna AO“ (AO: bez kondoma.)

„Da, ova cura je „nažalost“ malo ćaknuta! Pa ajde ti budi izjeban i zasperman od 30 tipova dnevno. I Crystal radi ostalo s njom.“

„Odlične fotke! Očito ga je baš dobila sinoć, kad joj je pička tako crvena!“

„S. je vrlo predana kurva, ponekad radi AVO4. Nadrogirana je, totalno bezvoljna. U njoj možeš raditi što hoćeš, tamo dolje joj staviti bilo što. Boce, svijeće, itd. Radi samo AO. Unutra ima malu spužvu za kontracepciju, lol. Redovito je jebem tvrdo i svršim duboko pred njenom maternicom.“

„Bok ljudi, i ja sam bio s (ne mislim to uopće ružno) trudnim smećem „S“ i zaspermao sam je (koliko je to bilo moguće) prekrasno i duboko. Jedino je cura, kako je već spomenuto, jako trudna (dijete izlazi van i odlazi u veljači kaže) i nažalost dosta je ćaknuta i prosta više od ičeg, tako da se jedva možeš koncentrirati na jebanje. (i jako je teško razgovarati s njom) Unatoč tome je jako draga i puno sam se smijao s njom, oboma nam je bilo zabavno, ali nekako mi je i žao nje. Svakako ću je posjetiti opet ovih dana…“

„Bio sam tamo jučer također i tražio sam je, ali u sobi u kojoj je bila i koja se može vidjeti na slikama ima sada i jedna deblja Turkinja s 3 – 6 madeža na licu…ona je dala da je se jebe i zasperma AO za 25 eura. Seks igračke nisu nikakav problem. Na drugom forumu ima opis da je stavila dildo koji je našla negdje.“

„Tu me pljuni ako ta nije trudna. Totalno se vidi: debeli loptasti trbuh, masna kosa, noge u japankama totalno oštećene, potpuno raščupana masna izblajhana kosa… kad se sjetim kako je bila počela… Ali očito je usmjerena od nekamo drugamo, previše pritiska ili isisavaju iz nje previše love..“ (izvor)

L. je poznata kao jedan od najvećih repozitorija sperme u BHV5. Nema se što dodati gornjem opisu, ja je smatram tipično ciganska-kurva-lijepom. Čim se približiš njenoj sobi započinje šou pokazivanjem svojih sisa, masiranjem svoje pičke (u mom slučaju nosila je samo grudnjak, bez gaćica) i odmah te zgrabi za hlače. „Hajde, dragi, uštrcaj spermu u moju pičku“. Što da muškarac radi? Cijena od 30 eura je bila isto okej. (izvor)

„Rano uvečer S. je već bila prilično ušlagirana, ili od lijekova ili drugih psihoaktivnih supstanci. Sjedila je na krevetu u jednoj od svojih neobičnih kurvinskih krpa i mijauknula kad sam ušao. Pustila je moja odlučna usta da je poljube i moje pohlepne prste da je grabe po sisama i pička se pojavila samo tako. Bez brbljanja prvo sam razodjenuo sebe pa nju. Stavio sam tri prsta da probam njenu nabreklu pičku, raskopanu od poroda, ostavio solidnu količinu sperme u kurvi“ (izvor)

Ali ništa od ovoga nije problem, zar ne? Zato što gađenje znači da vam je netko privlačan. I nikad ga nema u prostituciji, uopće. To je ono što sam naučila danas.

Dodajmo tome pivo, koju cigaretu, malo glasne glazbe, partijanje s kolegama – Bahnhofsviertelnacht Frankfurt hura! Ako ti nije razlog za slavlje, što jest?

(C) Huschke Mau 2017

twitter.com/huschkemau

facebook.com/huschkemau

www.huschkemau.de